Tadeuš Dombrovski
Te Deum
Četvorougao
Dođe jutro tebi, stanovniče zemaljski!
Knjiga proroka Jezekilja 7, 7
Automobili klize kao kapi konopca puta,
zatim se iznenada uvlače u naselja i dvorišta,
u gvozdenobetonske bašte hipermarketa. Voda
ništa ne spira, dosadno dobuje po slepoočnicama, traga za
pionom; kap pita kap za put.
Okrećem se na drugi bok, tu se golo drveće
izvija kao da želi mladim granama
da podupre zid nosač neba, na kome crvi
nebanalno oponašaju ptice i muzga se podjednako
zanimljivo razliva u neki veštački cvet.
Ustajem, budim se, uključujem televizor; svet
se vraća na početak.
x x x
Ne znam ko sam.
Znam ko nisam a nisam
ko sam.
Lično sazrevanje
to je traženje
samo iz snova poznate
oaze u stranoj pustinji
bez trunke sigurnosti da tamo
još postoji voda a ako
postoji da li je
za piće.
x x x
Živ ne razume mrtvog mrtav razume
živog i njegovo nerazumevanje.
Živ veoma ne veruje u nebo, jer kad bi
mu predložili da večno sedi u fotelji
i prinudno gleda u ekran sa koga
bi gledao sebe gledajućeg – prihvatio bi
to. Ili, ako bi nebo trebalo da bude malo ali
čvrsto kao mrtvački kovčeg, takođe bi se složio. A kad bi
mrtvac poželeo da ispriča živom
kako stvari stoje morao bi
da ćuti.
Tužbalica iz budućnosti
Tata, gde da Te nađem, u mineralnoj vodi,
u komadićima musli, hlebu, saksijskoj zemlji?
U jabuci ili gusenici, koja nikada ne iščezava,
ili u nepreciznim rimama crvenih trešanja?
Pre u onome što je bolno, ili u onome što je prijatno,
u špiritusu ili soku, travi, nebu ili u meni?
otac
Misliš li da misliš? – pita otac, videći
kako sedim ukipljen sa zenicama širom
otvorenim, a ja sam jednostavno mislio, ali zahvaljujući
ocu u stvari sam mislio da mislim,
zatim sam pokušao da mislim da mislim da
mislim, i to je uspelo, s tim što sam mislio
o muškarcu, koji sedi nepomično sa zenicama
širom otvorenim, prema tome ne znam da li se to računa.
I tada je došlo do mene šta znači da Bog misli
da misli i u čemu je razlika između
Boga i mene; jer Bog neprestano misli,
misli i istovremeno izlazi na kraj
s tuđim pakostima.
Šahovske figure
Već godinama se zavaravam. To je veoma mučno zanimanje
obmanjivati samog sebe. Pokušaj nekad
da odigraš sam sa sobom partiju šaha tako
da pobediš, ne budući ni za časak na bilo čijoj
strani. Ili odigraj sa sobom partiju, ne
varajući. Varanje sebe je umeće, treba
paziti da pri tom ne uhvatiš sebe u krađi. Po svoj prilici
najteže je oponašati lošeg igrača, budući doista lošim.
Obično se pravimo da oponašamo.
svetlost
Pomisli na zatvorsku rešetku koja prestaje da postoji
u onoj meri u kojoj joj se približavaš. Pre nego što osetiš
njenu stud, a zatim čvrstinu, za trenutak će ti se učiniti
da si slobodan. Pomisli na ključaonicu, na oko
vizira, koje sve vidi, čak i više.
Pomisli i na svoj očni kapak, na svoju dušu
pritajenu iza same zenice.
alfa i omega
Dotle se radilo o tome da se izlazi
iz sebe i vidi potpunije i na taj način
sučeljava licem u lice sa svojim pravim položajem.
Biti korak naporedo i korak napred,
gledajući sebe gledajućeg, opažati
opažajućeg i već pisati pisca.
To me je uvećavalo, iako sam osećao i kako me smanjuje,
i obrnuto. Prepoznavao sam se takoreći u svemu, mada
ne prepoznavah ništa; zauzet sobom udaljio
sam se od onog koji sam bio, jesam i doći će
dan kada ću napisati beskonačnu poemu
o vama.
Molitva (radna verzija)
Obdari me patnjom.
Podari mi milost razumevanja,
da je patnja milost.
Neka bude bezgrešno,
jer ću uraditi sve, da bih ga
primio kao kaznu.
Učini da Ti se obraćam
bez straha, da Te čujem.
i ne bojim se ovog stiha,
a istovremeno da drhtim
pred njim kao sada.
I da to bude dovoljno.
x x x
Neće ući u carstvo nebesko onaj,
koji čeka (čineći sijaset nepotrebnih stvari)
u petak do ponoći, da bi mogao nekažnjeno da pojede
parče kobasice. Neće ući na nebo onaj
koji ne oseća da se ne može pomoliti iskreno, jer
želeći da dotiče nebo, dotiče sebe ponovo
očekujući ponoć. Neće ući ni onaj koji
se moli, napravivši na magnetofonu pauzu,
i pauza mu označava vreme. Neće ući u
carstvo nebesko konačno ni onaj koji
u pet do dvanaest piše pesmu umesto molitve.
Noćna pesma
Juče u toku noći sastavljao sam novu
pesmu sve do svetlosti na ivicama reči
ispunjenih parom a možda i para-reči
pojavila se duga – bled, mada nov
znak saveza reči sa samim sobom, jezika
koji se savršeno snalazi bez mene,
a svaka reč je poput kapi padala na mene i po meni
preko svake mere klizila, jer nema govora
o pravoj dugi od veštačke svetlosti.
Bele noći
Kada sam bila mala, noć se ubadala u mene i ubrizgavala mi
san ispod kože.
Ponekad nisam mogla da zaspim, sat me je plašio da će ovoga puta
doći noć s debljom iglom i ubrizgati
mi oblak.
Danas kada više ne osećam noć, kada se otvaram prema njoj,
neka me ta odvratna noć bode.
Međutim, iako pokušava da me bode, kao da preleće
kroz mene ili se po meni
sliva.
Manekenka
Bila si naga, i bio sam ti potreban, da te obučem
u reči. Bio sam prazan, i bila si mi potrebna, da mogu
da te obučem u najskupocenije reči i, naravno,
originalne. Ali da li te pozvati samo
zato, da bih te obukao onim istim? Ne ovoga
puta. Šta onda? Do iznemoglosti
slikaću te svojim pesničkim aparatom.
Reinkarnacija
Crni dečak posmatra me već pola meseca
sa stanica metroa i iz izloga radnji, raste
nagrada za njegovo pronalaženje i smanjuje se
kvalitet slika. U početku su bile u boji,
sada svuda vise kserokopije otisnute
umirućim tonerom. Nečitljivo
je čak i njegovo ime. Malerozan je
što se rodio crn, jer tuš koji mu je pisan
troši se brže. Na poslednjim kopijama
potpuno je sličan meni.
x x x
Ja sam jedan od deset
miliona pacova u ovom gradu,
svakodnevno jurcam kanalima, ne znam
zbog čega. Možda zbog toga da bih pronašao neku
pacovkinju, koju bih mogao prigrliti i
na časak zaboraviti da sam pacov. Katkad
srećem pacove koji kažu: „Mani se toga,
ne budi pacov, budi ti!“ Imaju amputirane
repove ili diskretno puze ispod nogavice,
briju dlaku, a izlazeći na površinu
stoje na zadnjim šapama i prave se važni.
Razmišljam, ko nas hrani, ko nam
sipa otrov za miševe, postavlja mišolovke.
I zbog čega. Uostalom i tako
bismo se razmnožavali i krepavali.
izbor i prevod s poljskog: Biserka Rajčić
Tadeuš Dombrovski (Tadeusz Dąbrowski, 1979), pesnik, esejista, književni kritičar, urednik časopisa Topos. Živi u Gdanjsku. Pesničke zbirke: Crveni pečati na licu, e-mail, Mazurka, Te Deum, Crni kvadrat, Između.
Biserka Rajčić (1940) objavila je oko 100 knjiga prevoda s poljskog, češkog, ruskog i slovačkog jezika. Autorka je brojnih knjiga o poljskoj poeziji i civilizaciji i dobitnica mnogih nagrada za prevođenje. Među autorima za čije je prisustvo na srpskom govornom području zaslužna su Adam Zagajevski, Vislava Šimborska, Eva Lipska, Tadeuš Ruževič i mnogi drugi.
